Darko Tuševljaković - THE SHADOW YEAR

Darko Tusevljakovic - Prica o senkama

“THE SHADOW YEAR”

by JEFFREY FORD

2008

 

Kada ga svetlost obasja, čovek baca dve senke. Jedna se proteže od njegovih nogu i beži od svetla, isteže se na drugu stranu i istanjuje, ali ne odlazi nikud, jer je svojim stopalima gazimo i ne damo joj da ode. Potrebna je našem telu, daje mu dubinu, čini nas stvarnim u oku posmatrača, garantuje nam da smo još tu, da čas još nije kucnuo. Druga senka raste unutar nas i ne trudi se da beži. Nju čini sve ono što oko ne vidi, ma koliko nas pomno zagledalo. Da bi se ona primetila, svetlost mora da bude posebna, ugao reflektora precizno namešten. Ako želite istinski da upoznate čoveka, obratite pažnju na obe njegove senke. Ako želite da se bavite ljudima u svojim knjigama, učinite to isto.

U svoja prethodna dva romana (”Portret gospođice Šarbuk”, ”The Girl in the Glass”) Džefri Ford žonglira svetlošću i tamom zaista umešnom rukom znalca i nudi nam uvid u unutrašnji i spoljni život likova sa takvom sigurnošću da na kraju, ma koliko razrešenja misterija u obe knjige bila nešto jeftinija od onoga što tokom čitanja očekujemo, sklapamo korice zadovoljni, bogatiji za čitav jedan novi svet. U Fordovom poslednjem romanu, ”The Shadow Year”, taj manir još je naglašeniji.

Od samog početka, uvučeni smo u veoma ličnu, toplu i tajnovitu priču o odrastanju, smeštenu na Long Ajlend, mesto sa kojeg sâm autor potiče, uvijenu u besprekorno pripovedanje i misteriju koja sadrži elemente nekoliko žanrova.

U malom gradu, zapravo toliko malom da glavni likovi, dva brata i sestra, u podrumu svoje kuće imaju izgrađenu maketu čitavog komšiluka, ne dešava se mnogo toga, odrasli idu na posao, posle podne sede u svojim dvorištima i piju, deca idu u školu, ili jurcaju po tuđim travnjacima i motaju se oko obližnjeg šumarka i jezera, ali kada se nešto desi, svi pričaju o tome. Oni najhrabriji, naravno, odlaze da istraže o čemu se zapravo radi. Ko se to noću mota oko komšijskih prozora, ko otima ljude i po svoj prilici ih ubija, čiji to beli automobil kruži ulicama dok svi spavaju i koje tajne krije jezero, za koje odrasli tvde da nema dno? Još ako uz to otkrijete da vaša mlađa sestra na neki način kroji buduće događaje tako što menja raspored figura na maketi grada, onda pred sobom imate avanturu bez premca.

Mala sredina je idealna za pitoresknu karakterizaciju likova, čak i onih koji samo u prolazu prozbore reč-dve, i Džefri Ford to zna, pa nas kroz gusto tkan zaplet sve vreme vode konkretno osenčeni, trodimenzionalni ljudi sa svojim unutrašnjim trzavicama, nedoumicama, vrlinama i tajnama. Kroz prizmu troje osnovaca, dobre i loše osobine dobijaju još dublje nijanse, tako da se tokom jedne godine, prelomne u njihovom sazrevanju, družimo sa komšilukom koji je dovoljno stvaran da bude vaš ili moj, ali i dovoljno misteriozan da vam se čini kao da ste čitavu knjigu sanjali. Sam autor tvrdi da roman sadrži mnogo autobiografskih elemenata, počev od mesta radnje, pa do detalja vezanih za određene likove i događaje, što a priori ne mora da pomogne kvalitetu dela i njegovoj prijemčivosti, ali u ovom slučaju jeste. Na svakoj stranici se oseća da je Ford naklonjen sredini koju opisuje i ta prisnost autora i dela je, uz izbrušenu veštinu pripovedanja, ključ njegove uspešnosti. Problem nastaje kada Ford, koji tvrdi da je prva ruka izgledala više kao neka vrsta memoarskog štiva, ili hronike, te da je posle intervencije urednika morao da poradi na zapletu, na kraju romana pokušava da poveže sve niti, jer ne uspeva da prevaziđe problem sa završetkom koji se osećao i u prethodnim knjigama. On suviše dobro vlada zanatom da bi pogubio konce, naprotiv – priča je zaokružena, ali rešenja tajni znaju biti ispod očekivanja. Srećom, po sklapanju korica čitaocu u glavi ne ostaje samo tih poslednjih nekoliko dana finala, već čitava jedna godina prepuna senki, spoljnih i unutrašnjih, koje zapravo čine pravu priču. Ovo je roman o dva grada, jednom koji u mraku svog podruma krije umanjenu repliku samog sebe, kopiju na kojoj se vidi sve ono inače skriveno kulisama svakodnevnog života, odnosno roman u kojem jedan mali, skriveni grad sagrađen od kartona i gline neveštim rukama mališana postaje, želeli to oni ili ne, deo većeg, opasnijeg i ozbiljnijeg sveta na čijem pragu stoje.

Ovo je dobar roman o odrastanju, roman o prošlosti i uspomenama koje svako od nas nosi u sebi, roman o životu običnih ljudi koji nikada nije baš tako običan, roman o malim stvarima koje smo zaboravili i na koje nas je, s vremena na vreme, potrebno podsetiti. Ne znam za vas, ali mene od takvih stvari uvek prođu žmarci.

Ovo je roman koji baca tako veliku senku da ćete, pošto ga jednom pročitate, veoma teško izaći iz nje.

****

Darko Tuševljaković - DOKTOR ZA SPIN

 

Spin

”SPIN”
by ROBERT CHARLES WILSON

”Everybody falls, and we all land somewhere.”

 

 

Ne znam na koliko se perioda tačno može podeliti ljudski vek, od kolevke pa do groba, ali prilično sam siguran da svoj dosadašnji život, nadam se još uvek bliži sisi nego misi, mogu da podelim na tri podjednako važna i podjednako duga dela. Prvi bi bio period otvaranja očiju, drugi period zbunjenog treptanja, treći, onaj aktuelni, period fokusiranja pogleda. Svaki od njih je lep i ružan na svoj način, svaki je (ili bi) verovatno mogao da bude bolji, ali ipak ih nipošto ne bih menjao za neke druge, ili nečije druge. Jedan od razloga za to su svakako knjige koje sam usput pročitao. Ako, kojim slučajem, postoje iskustva i sećanja koja treba zaboraviti, ili zameniti za bolja, kvalitetnija, korisnija, to sigurno nisu romani na kojima sam odrastao. Oni leže iza mene, poput kamenčića kojima u gustoj šumi obeležavate put; protežu se unazad lentom vremena sve do najranijih uspomena, do prvih priča koje sam čuo, prvih štampanih stranica koje su mi pale šaka. I na toj lenti, na svakom od njena tri dela, određene knjige izdvajaju se kao vrhovi zamišljenih planina, Mont Everesti do kojih je trebalo stići, preživeti strme uspone i redak vazduh visina, samo da bih, nakon što sam pobio zastavu na snežnu kapu, uživao u nezamenljivom pogledu pred sobom. To su knjige posle kojih ništa nije isto, knjige koje su mi otkrile svetove za koje nisam sanjao da postoje i dozvolile mi da u ove tri decenije proživim stotine života.

Poslednja takva koju sam pročitao jeste roman ”Spin”, kanadskog autora Roberta Čarlsa Vilsona. Dovoljno snažan povod da se o njoj kaže nekoliko reči.

Napisana danas, u vremenu u kom je savremena civilizacija postala neka vrsta veš mašine sa uključenom centrifugom, tako da se u isto vreme možete nadati efikasnoj eliminaciji fleka, ali i jakoj glavobolji, ova knjiga deluje kao savršen komentar na sadašnji trenutak, u kom znamo da se krećemo brzo, ali nemamo pojma kuda. Kao takva, ne bi se posebno izdvajala iz većine savremenih romana zaokupljenih pojedincem i njegovom turbulentnom svakodnevicom, da nije prelepo izmaštane bliske budućnosti u koju je Vilson smestio radnju, i pažljivo zamišljenih i odlično oslikanih likova koji tu radnju, zajedno sa čudima vasione kojima cela rasa na svom putovanju u neizvesno sutra svedoči, odvode do ekstatičkog finala.

Čarls Dupri je dečak koji sa majkom živi u maloj kući na imanju Lotonovih, imućne porodice uticajnog industrijalca. Celoga života je, poput majke koja je za Lotonove radila kao kućna pomoćnica, bio upućen na ono što se dešavalo u Velikoj kući, i na dvoje svojih vršnjaka, Džejsona i Dajen, sina i ćerku Lotonovih. Njihovo inače prilično bezbrižno detinjstvo, u kom na veoma delikatan način vidimo odnose među bitnim likovima, završava se one noći kada nerazdvojna trojka bude prisustvovala kosmičkom događaju koji će im zauvek promeniti živote. Ne samo njima, već svima na planeti, jer, dok su stajali na travnjaku ispred Velike kuće i posmatrali vedro noćno nebo, iznad njih su, kao da ih je neko rukom odneo, nestale zvezde.

Mladom Džejsonu je od malih nogu nametnuto da prati očeve stope i on, dvadesetak godina kasnije, izrasta u uvaženog i ambicioznog naučnika, stručnjaka za fenomen koji je nazvan Spin, a ima veze sa nestankom zvezda (i Sunca, iako do Zemlje dopire slična, fabrikovana svetlost), odnosno sa nevidljivom opnom postavljenom oko naše planete. Ta membrana je polupropusna – letelice sa Zemlje mogu da odu u svemir, ali to je svemir koji ljudi odozdo ne vide – i veštačka, što u celu priču uvodi ideju o vanzemljskoj inteligenciji (o čijem postojanju se zna samo posredno – na osnovu tvorevine koju su ostavili za sobom). Međutim, jedna od najvažnijih osobina Spina vezana je za vreme, koje za ljude unutar njega protiče drugačije. Ceo svet se menja, a zajedno sa njim i čovekov pogled na svet. U tridesetak godina, koliko mi pratimo živote junaka, izrodila su se mnoga pitanja, a ponudilo malo odgovora, za kojima ljudi, izgubljeni i nikad potpuno ne svikli na promenu, tragaju svako za sebe.

Džejson ih, dakle, traži u nauci.

Njegova sestra, Dajen, polazi drugim putem i okreće se religiji i mistici, tačnije jednom od bezbroj kultova koje su nebeski događaji doneli svetu.

Negde između, nalazi se protagonista, Čarls Dupri, koji, gajeći prijateljsku ljubav prema Džejsonu, i onu drugu, pravu, prema Dajen, balansira na tankoj žici koja njega, njegove prijatelje i ostatak civilizacije deli od kraja sveta. Nekoliko puta u toku romana on biva u prilici da se sukobi sa sebi bliskim osobama, ali i da im pomogne, što na kraju i čini, pomažući u isto vreme i sebi – da sazri, da sačuva razum i živu glavu, odnosno da okonča davno započeto putovanje.

Na koricama knjige stoji da je roman ”Spin” moguće okarakterisati na nekoliko načina: to je psihološki roman, tehnološki triler, apokaliptična pikarska pustolovina, kosmološka meditacija. Zaista, svaka od ovih definicija može se primeniti zdravo za gotovo, s tim što nijedna, ma koliko tačna bila, neće obuhvatiti širinu koju nam Vilson u svom delu nudi. Stoga je veoma nezahvalno prepričavati ”Spin” i baviti se fokusom romana. Za tako nešto bilo bi potrebno izdvojiti mnogo više vremena i prostora nego što sam sebi ovde namenio. Ono što mogu da kažem jeste da je Vilson pokazao izuzetno umeće u svim stvarima kojih se dohvatio: na psihološkom nivou veoma je istančan (uprkos zamerkama na emotivnu hladnoću glavnog lika); na naučnom/tehnološkom nivou je svež, inovativan, i, što je najbitnije, prijemčiv; kao pripovedač je jasan, inteligentan i lep za čitanje, a što se tiče zabave, knjiga će vas zavrteti poput vrteške, tako da nikada nećete poželeti da se zaustavite.

Najveće majstorstvo Vilson pokazuje u načinu na koji spaja sudbine pojedinaca, njihove svakodnevne živote ispunjene ličnim problemima i sitnim potresima, sa onim krupnim, za svet, ili u ovom slučaju celu vasionu, ključnim događajima. U mnogim delima, naročito žanrovskim, slični pokušaji spajanja individualnog i opšteg, malog i velikog, izvođeni su grubo i na silu, ali Vilsonu uspeva da iz svog pristupa izvuče ono najbolje. Promišljeno gradeći lik mladog Džejsona kao naučnika koji, zahvaljujući poslu, ima pristup informacijama sakrivenim (ili tek naknadno objavljenim) ”običnom” svetu, on savršeno manipuliše podacima do kojih dolazimo. Čarls Dupri (kroz čije oči gledamo u svet Spina) nije u žiži svetskih dešavanja, ali zato njegov najbolji prijatelj jeste. Sasvim dovoljno da saznamo sve što nas zanima, i to ne bilo kada, već baš u trenutku kada se do otkrića dolazi: dok se rakete lansiraju, mi sedimo u prvom redu lože. S druge strane, Čarls Dupri je u žiži ličnih i emotivnih dešavanja među praktično svim važnim likovima romana. Bilo da se radi o sukobu Džejsona i oca, odnosu majke Lotonovih prema sopstvenoj porodici, braku i bliskim osobama, ili o privatnoj drami koju proživljava Dajen, on se postavlja kao oslonac, kao faktor sigurnosti neophodan izgubljenim i posrnulim dušama oko njega. A da ne govorimo o demonima koje mora da istera iz sebe pre nego što se putovanje završi.

Veoma ambiciozno zamišljeno, veoma vešto izvedeno. Volim kada neko zna dokle može da skoči. Robert Čarls Vilson ima odličan odraz, elegantan let i siguran doskok. Stoga nije ni čudo što je za svoje kvalitete 2005. godine dobio HUGA. I to baš za ovaj roman.

 

Spin je, po rečima autora, prvi deo planirane trilogije, čije delove povezuje samo zajednički univezum, što je dobro, ako se uzme u obzir da je većina pitanja vezanih upravo za taj univerzum na kraju prve knjige ostala otvorena. (Nemojte me pogrešno razumeti: svaki čitalac biće zadovoljen i zadovoljan načinom na koji se okončava Spin. Više nego zadovoljan: knjiga nudi jedan od najuspelijih krajeva na koje sam u svojoj čitalačkoj karijeri naišao.) Vilson obećava da će ostatak trilogije ponuditi odgovore na njih. Druga knjiga, ”Axis”, izašla je 2007. godine, a treću, ”Vortex”, još uvek čekamo. I dok čekamo, prebiremo po glavi sve one fantastične slike koje su nam dok smo čitali ovu knjigu oneobičile stvarnost, promenile život i pokazale da neko danas, u vreme već pomenute centrifuge, ume da disciplinuje svoj talenat i izvuče maksimum iz njega, podižući istovremeno standarde žanra, ili, još bolje, literature uopšte.

Drugim rečima, koji god bili vaši motivi da se uhvatite knjige: bilo da želite da ispečete zanat, da proširite vidike, pobodete zastavu na vrh one visoke, strme planine, možda da pobegnete od teškog nakovnja svakodnevice i upornog čekića vremena, ili naprosto kvalitetno da potrošite ono malo slobodnih trenutaka koje nam drugi prepuštaju, roman ”Spin” vam garantuje da ćete posle njega svet posmatrati bistrijim pogledom, fokusiranijim i zrelijim, očima koje su videle neverovatne stvari.

****